Archív

Generál Đorđe Stratimirović

Generál Đorđe Stratimirović
 
V piatok 10. septembra o 18:00 v miestnostiach Poľnohospodárskeho múzea v Kulpíne sa uskutoční príležitostná slávnosť v organizácii združenia občanov Klubu Kulpínčanov a Miestneho spoločenstva Kulpín pri príležitosti odhalenia busty generála Đorđa Stratimirovića. Busta je dielo známeho sochára Jovana Soldatovića.
 
foto
 
Đorđe Stratimirović
 
Najväčší prínos pri zakladaní a v rozvoji dnešného Kulpína mala srbská rodina Stratimirovićovcov, ktorá Kulpín dostala za vojnové zásluhy od cisárovnej Márie Terézie roku 1745. Rodina bratov Stratimirovićovcov bola jednou z najvýznamnejších srbských rodín v Habzburgskej monarchii. Z tejto rodiny pochádza viac významných osobností napr. Metropolita Stevan Stratimirović a Đorđe Stratimirović – veliteľ srbského vojska v revolúcii 1848/49.
 
Stratimirović Djordje (1822 v Novom Sade – 1908 Viedeň) Detstvo a veľkú časť života strávil v Kulpíne . Základoškolské vzdelanie získal v Kulpíne a v školení pokračoval na gymnáziu vo Vrbasi, ďalej odchádza do vojenskej školy v Titeli a neskôr na Vojenskú akadémiu do Viedne (1837-1841). Po ukončení akadémie dva roky bol oficierom rakúskeho vojska v severnom Taliansku a potom vojsko opúšťa, žení sa a vracia do Kulpína na rodinný majetok. Velil srbskému vojsku v revolúcii proti maďarizácii 1848/49 r. Preslávil sa v bitke pri Srbobrane, kde srbské vojsko zvíťazilo nad desaťnásobne silnejším maďarským vojskom. Vďaka tomu sa stal najpopulárnejším vojvodinským Srbom tej doby. Po týchto udalostiach dostáva sa do najužšieho srbského vedenia a vymenúvajú ho za viceprezidenta Srbskej Vojvodiny. Neskôr, na návrh bána Jelačića , ktorý určité obdobie strávil v Kulpíne , bol vymenovaný aj za husárskeho podplukovníka. Významnou zásluhou Djordja Stratimirovića viedenský dvor 4. marca 1849 schválil Srbskú Vojvodinu.
 
foto
 
Vyhlásená Srbská Vojvodina
http://en.wikipedia.org/wiki/File:Proglasenje_srpske_vojvodine.jpg
 
O význame generála Đorđa Stratimirovića na slávnosti bude hovoriť profesor dejepisu Todor Radanov.
 
Referát Todora Radanova:
 
Đorđe Stratimirović rodio se 07. februara 1822 godine, možemo slobodno reći slučajno, u Novom Sadu. Naime njegova mati Julijana bila je, kako mi to Bačvani kažemo, u gostima u Novom Sadu. I zbog velikog snega nije uspela da se vrati u Kulpin, tako da ju je tamo zatekao i porođaj. Otac mu je bio Vasilije (fiškal - advokat) unuk osnivača našeg sela.
 
Kao što je opšte poznato Đorđe Stratimirović potiče iz ugledne plemićke porodice, koja je plemstvo i spahiluk Kulpin dobila za ratne zasluge od austrijske carice Marije Terezije. Đorđe je detinjstvo i deo svog života proveo u Kulpinu. Tu je dobio i prve pouke, to jest obrazovanje od enagelističkog sveštenika kulpinskih Slovaka Rohonjija. Zatim je osnovnu školu učio u Kulpinu a latinsku gimnaziju u Vrbasu, kadetsku školu završio je u Titelu a vojno-inženjersku akademiju u Beču.
 
Po završetku vojne škole, kao husarski oficir dobio je službu u Lombardiji, ali već 1843 godine napušta vojnu službu i vraća se u Kulpin, gde se bavi ekonomijom.
 
Oženio se Marijom Zako iz Bajše, ali je ona rano umrla. Tako da se po drugi put ženi sa Albinom Bek iz Beča, a kum mu je bio Mihajlo Obrenović, koji ga je venčao u grčkoj pravoslavnoj crkvi u Beču. Iz ovog braka rodilo im se više dece a zaživeli su ćerka Ljubica i sinovi Miloš, Đorđe i Milan.
 
Svoj životni vek Đorđe Stratimirović proveo je u Kulpinu, Beču i u Novom Sadu.
 
No, ostavimo sve to po strani, jer ono što je Đorđa Stratimirovića vinulo u istorijsku orbitu, bila je revolucija 1848/49 godine.
 
Za one koji to ne znaju mora se reći da je to bila revolucija, koja će dovesti do konačnog ukidanja feudalizma u većem delu Evrope.
 
Posle Italije i Francuske, revolucija je zahvatila i Habzburšku monarhiju. Srbi su u početku bili za saradnju sa Mađarima. Izabrana je srpska delegacija, koja se u Ugarskom saboru u Požunu (Bratislavi) susrela sa vođom mađarske revolucije Lajošom Košutom. Košut, koji je bio izraziti mađarski nacionalista, istiaco je da u Ugarskoj živi jedinstvena mađarska nacija, pa nije stoga ni Srbima priznavao nacionalna prava. Došlo je do verbalnog sukoba Lajoša Košuta i Đorđa Stratimirovića i o tome je pisala sva europska štampa. Normalno, tako hrabro može da reaguje samo mlad čovek, koji razmišlja srcem, ali koji ima srčanost klasičnog junaka i rodoljublje i svest probuđenog naroda.
 
U narodu je njegova popularnost vrtoglavo porasla. Na Majskoj skupštini održanoj 1. i 3. maja 1848 u Karlovcima, gde je proglašeno „Srpsko vojvodstvo“ Đorđe Stratimirović je izabran za predsednika Glavnog odbora, i za „predvoditelja srpske vojske“ (kako se to tada govorilo). Srbi su ga odmah prozvali „voždom“ po uzoru na Karađorđa a vojska ga prihvata kao „đenerala“.
 
Đorđe Stratimirović je organizovao narodnu vojsku i postigao je odmah u početku sjajne uspehe u ratu sa Mađarima ...recimo odbio je napad na Karlovce, zauzeo Titelski arsenal oružija, odbio treći napad na Sentomaš, i išao iz pobede u pobedu.
 
I kako to kod nas obično biva, proradila je sujeta i želja za vlašću, pa je patrijarh Rajačić pokušavao u više mahova da ga smeni, jer ga je smatrao suviše revolucionarnim a smetala mu je i njegova velika popularnost u vojsci i kod naroda. Patrijarh je želeo da kontroliše čitav Srpski pokret, pa i vojni segment. Međutim, vojska nije dala svoga „vožda“.
 
Na Majskoj skupštini svi su očekivali da Đ. Stratimirović bude izabran za vojvodu, ali se patrijarh Rajačić, iz već pomenutih razloga, odlučio za Stevana Šupljikca, ličanina, koji je u to vreme ratovao u Italiji i o imenovanju je saznao tek kroz par meseci, a stigao je u Karlovce tek u oktobru.
 
Pod uticajem srpskih konzervativnih krugova Srpska vojska je preimenovana u Austro-srpski kor i stavljena pod komandu austrijskog generala Josipa Jelačića, koji je kratko vreme boravio i u Kulpinu. Nešto kasnije Srpska vojska je uključena u regularnu austrijsku vojsku i Đorđe Stratimirović je dobio čin pukovnika, ali je bio van vojnih operacija. Opet iz razloga, što i Austrijanci i patrijarh Rajačić plaše se njegove velike popularnosti u vojsci i narodu. Josip Jelačić ga je jako cenio kao vojnika, ali nije hteo da se zamera patrijarhu znajući da ga ovaj ne trpi, kao ni bečkim vlastodržcima, koji su javno govorili, da se Stratimirović ne bori za Austriju već za Srbe. No ipak je proizveden u generala, a 1859 godine je i penzionisan (u 37-moj godini).
 
Po napuštanju vojske, Austrijanci su ga postavili za Generalnog konzula Austrije na Siciliji. Na toj funkciji nije dugo boravio pošto su Garibaldi i njegovi „crvenokošuljaši“ zauzeli Siciliju. Vratio se u Beč i ministru se zahvalio na službi u diplomatiji.
 
Po povratku u Kulpin piše političke članke za tadašnje srpske časopise i dosta se politički angažuje:
  • recimo predvodio je srpsku deputaciju, koja je išla u Beč kod cara Franje Josipa da traži priznanje odluka Majske skupštine. Car ih je lepo primio i pokazao je posebne simpatije prema Stratimiroviću.
  • učestvovao je u radu Blagoveštenskog sabora 1861 g
  • za osnivanje političke stranke nije imao snage, pogotovo što je na političku scenu stupio Svetozar Miletić sa grupom mladih i borbenih ljudi, koji su bili liberalniji i radikalniji od njega.
  • Bez obzira što se u svemu nije slagao sa Miletićem, izabran je 1865 g, u dogovoru sa Miletićem, za poslanika u Ugarski sabor. Tu je prišao grupi desnih liberala Ferenca Deaka, koji su obećavali ispunjenje srpskih zahteva. Međutim ubrzo Deakovci su izneverili svoja obećanja a Đorđe Stratimirović se razočarao u politiku. 
Moramo naglasiti još jednom, ne zato što je ovaj skup posvećen njemu, već to je činjenica, da je Djordje Stratimirović sredinom 19.-og veka jedan od najuglednijih Srba u Ugarskoj. Bio je proaustrijski oriejentisan, što je i razumljivo, jer je imao austrijsko plemstvo, učio nemačke škole, bio carski oficir, oženjen bečlijkom... Tako da su moć i značaj nemačke kulture i visok stupanj civilizacije imale presudan uticaj na njegova shvatanja i opredelenja.
 
Posle Austro - Ugarske nagodbe 1867 godine u njegovom zavičaju se osetio veliki uticaj Mađara a on se sa njima još u revoluciji zavadio, tako da mu je u zanosu svojih ideja o saradnji sa Mađarima, Miletić onemogućio politički i žurnalistički rad.
 
Kada je u Srbiji 1876 godine izbio Srpsko - Turski rat on se stavio na raspolaganje knezu Milanu Obrenoviću, ali je pod pritiskom velikih sila (a i političara iz Novog Sada ) prvo bio zanemaren a kasnije i proteran iz Srbije.
 
Konačno se nastanio u Beču, razočaran, gde je živeo i doživeo duboku starost pomalo zaboravljen od svojih sunarodnika.
 
Za života je dobio više priznanja od srpskog naroda (u Šajkaškoj su mu poklonili 600 jutara zemlje - taj dar nikad nije realizovao) i tadšnjih vladara Srbije, Crne Gore i Austrije.
 
Takođe i naši pesnici Jovan Jovanović Zmaj i Stefan Vladislav Kaćanski su ga opevali u svojim pesmama.

You have no rights to post comments

urad

Letmo

Mariena Czoczeková-Eichardtová (1892-1972)
...
Vankúšik pod hlavou
budem mať zo žiaľov;
na rakve kvietky –
to budú spomienky.
A plachty z bôľu
skryjú družku svoju.
Boli sme, bôľ a ja,
boli sme druhovia,
spolu sme chodili
cez žitia údolia.

Nebo ma oplače
pokropí ma lejak,
na cintorín odprevadí
studený severák.

(úryvok z básne Môj pohreb)

 

Posledné články