- Podrobnosti
-
Uverejnené 8. 09. 2010
Generál Đorđe Stratimirović
V piatok 10. septembra o 18:00 v miestnostiach Poľnohospodárskeho múzea v Kulpíne sa uskutoční príležitostná slávnosť v organizácii združenia občanov Klubu Kulpínčanov a Miestneho spoločenstva Kulpín pri príležitosti odhalenia busty generála Đorđa Stratimirovića. Busta je dielo známeho sochára Jovana Soldatovića.
Đorđe Stratimirović
Najväčší
prínos pri zakladaní a v rozvoji dnešného Kulpína mala srbská rodina
Stratimirovićovcov, ktorá Kulpín dostala za vojnové zásluhy od
cisárovnej Márie Terézie roku 1745. Rodina bratov Stratimirovićovcov
bola jednou z najvýznamnejších srbských rodín v Habzburgskej monarchii. Z
tejto rodiny pochádza viac významných osobností napr. Metropolita
Stevan Stratimirović a Đorđe Stratimirović – veliteľ srbského vojska v
revolúcii 1848/49.
Stratimirović
Djordje (1822 v Novom Sade – 1908 Viedeň) Detstvo a veľkú časť života
strávil v Kulpíne . Základoškolské vzdelanie získal v Kulpíne a v
školení pokračoval na gymnáziu vo Vrbasi, ďalej odchádza do vojenskej
školy v Titeli a neskôr na Vojenskú akadémiu do Viedne (1837-1841). Po
ukončení akadémie dva roky bol oficierom rakúskeho vojska v severnom
Taliansku a potom vojsko opúšťa, žení sa a vracia do Kulpína na rodinný
majetok. Velil srbskému vojsku v revolúcii proti maďarizácii 1848/49 r.
Preslávil sa v bitke pri Srbobrane, kde srbské vojsko zvíťazilo nad
desaťnásobne silnejším maďarským vojskom. Vďaka tomu sa stal
najpopulárnejším vojvodinským Srbom tej doby. Po týchto udalostiach
dostáva sa do najužšieho srbského vedenia a vymenúvajú ho za
viceprezidenta Srbskej Vojvodiny. Neskôr, na návrh bána Jelačića , ktorý
určité obdobie strávil v Kulpíne , bol vymenovaný aj za husárskeho
podplukovníka. Významnou zásluhou Djordja Stratimirovića viedenský dvor
4. marca 1849 schválil Srbskú Vojvodinu.
Vyhlásená
Srbská Vojvodina
http://en.wikipedia.org/wiki/File:Proglasenje_srpske_vojvodine.jpg
O význame generála Đorđa Stratimirovića na slávnosti bude hovoriť
profesor dejepisu Todor Radanov.
Referát Todora Radanova:
Đorđe Stratimirović rodio se 07. februara 1822 godine, možemo slobodno
reći slučajno, u Novom Sadu. Naime njegova mati Julijana bila je, kako
mi to Bačvani kažemo, u gostima u Novom Sadu. I zbog velikog snega nije
uspela da se vrati u Kulpin, tako da ju je tamo zatekao i porođaj. Otac
mu je bio Vasilije (fiškal - advokat) unuk osnivača našeg sela.
Kao što je opšte poznato Đorđe Stratimirović potiče iz ugledne plemićke
porodice, koja je plemstvo i spahiluk Kulpin dobila za ratne zasluge od
austrijske carice Marije Terezije. Đorđe je detinjstvo i deo svog života
proveo u Kulpinu. Tu je dobio i prve pouke, to jest obrazovanje od
enagelističkog sveštenika kulpinskih Slovaka Rohonjija. Zatim je osnovnu
školu učio u Kulpinu a latinsku gimnaziju u Vrbasu, kadetsku školu
završio je u Titelu a vojno-inženjersku akademiju u Beču.
Po
završetku vojne škole, kao husarski oficir dobio je službu u Lombardiji,
ali već 1843 godine napušta vojnu službu i vraća se u Kulpin, gde se
bavi ekonomijom.
Oženio se Marijom Zako iz Bajše, ali je ona rano umrla. Tako da se po
drugi put ženi sa Albinom Bek iz Beča, a kum mu je bio Mihajlo
Obrenović, koji ga je venčao u grčkoj pravoslavnoj crkvi u Beču. Iz ovog
braka rodilo im se više dece a zaživeli su ćerka Ljubica i sinovi
Miloš, Đorđe i Milan.
Svoj
životni vek Đorđe Stratimirović proveo je u Kulpinu, Beču i u Novom
Sadu.
No,
ostavimo sve to po strani, jer ono što je Đorđa Stratimirovića vinulo u
istorijsku orbitu, bila je revolucija 1848/49 godine.
Za one koji to ne znaju mora se reći da je to bila revolucija, koja će
dovesti do konačnog ukidanja feudalizma u većem delu Evrope.
Posle Italije i Francuske, revolucija je zahvatila i Habzburšku
monarhiju. Srbi su u početku bili za saradnju sa Mađarima. Izabrana je
srpska delegacija, koja se u Ugarskom saboru u Požunu (Bratislavi)
susrela sa vođom mađarske revolucije Lajošom Košutom. Košut, koji je bio
izraziti mađarski nacionalista, istiaco je da u Ugarskoj živi
jedinstvena mađarska nacija, pa nije stoga ni Srbima priznavao
nacionalna prava. Došlo je do verbalnog sukoba Lajoša Košuta i Đorđa
Stratimirovića i o tome je pisala sva europska štampa. Normalno, tako
hrabro može da reaguje samo mlad čovek, koji razmišlja srcem, ali koji
ima srčanost klasičnog junaka i rodoljublje i svest probuđenog naroda.
U narodu
je njegova popularnost vrtoglavo porasla. Na Majskoj skupštini održanoj
1. i 3. maja 1848 u Karlovcima, gde je proglašeno „Srpsko vojvodstvo“
Đorđe Stratimirović je izabran za predsednika Glavnog odbora, i za
„predvoditelja srpske vojske“ (kako se to tada govorilo). Srbi su ga
odmah prozvali „voždom“ po uzoru na Karađorđa a vojska ga prihvata kao
„đenerala“.
Đorđe
Stratimirović je organizovao narodnu vojsku i postigao je odmah u
početku sjajne uspehe u ratu sa Mađarima ...recimo odbio je napad na
Karlovce, zauzeo Titelski arsenal oružija, odbio treći napad na
Sentomaš, i išao iz pobede u pobedu.
I kako to kod nas obično biva, proradila je sujeta i želja za vlašću, pa
je patrijarh Rajačić pokušavao u više mahova da ga smeni, jer ga je
smatrao suviše revolucionarnim a smetala mu je i njegova velika
popularnost u vojsci i kod naroda. Patrijarh je želeo da kontroliše
čitav Srpski pokret, pa i vojni segment. Međutim, vojska nije dala svoga
„vožda“.
Na
Majskoj skupštini svi su očekivali da Đ. Stratimirović bude izabran za
vojvodu, ali se patrijarh Rajačić, iz već pomenutih razloga, odlučio za
Stevana Šupljikca, ličanina, koji je u to vreme ratovao u Italiji i o
imenovanju je saznao tek kroz par meseci, a stigao je u Karlovce tek u
oktobru.
Pod uticajem srpskih konzervativnih krugova Srpska vojska je
preimenovana u Austro-srpski kor i stavljena pod komandu austrijskog
generala Josipa Jelačića, koji je kratko vreme boravio i u Kulpinu.
Nešto kasnije Srpska vojska je uključena u regularnu austrijsku vojsku i
Đorđe Stratimirović je dobio čin pukovnika, ali je bio van vojnih
operacija. Opet iz razloga, što i Austrijanci i patrijarh Rajačić plaše
se njegove velike popularnosti u vojsci i narodu. Josip Jelačić ga je
jako cenio kao vojnika, ali nije hteo da se zamera patrijarhu znajući da
ga ovaj ne trpi, kao ni bečkim vlastodržcima, koji su javno govorili,
da se Stratimirović ne bori za Austriju već za Srbe. No ipak je
proizveden u generala, a 1859 godine je i penzionisan (u 37-moj godini).
Po napuštanju vojske, Austrijanci su ga postavili za Generalnog konzula
Austrije na Siciliji. Na toj funkciji nije dugo boravio pošto su
Garibaldi i njegovi „crvenokošuljaši“ zauzeli Siciliju. Vratio se u Beč i
ministru se zahvalio na službi u diplomatiji.
Po povratku u Kulpin piše političke članke za tadašnje srpske časopise i
dosta se politički angažuje:
-
recimo
predvodio je srpsku deputaciju, koja je išla u Beč kod cara Franje
Josipa da traži priznanje odluka Majske skupštine. Car ih je lepo primio
i pokazao je posebne simpatije prema Stratimiroviću.
-
učestvovao je u radu
Blagoveštenskog sabora 1861 g
-
za
osnivanje političke stranke nije imao snage, pogotovo što je na
političku scenu stupio Svetozar Miletić sa grupom mladih i borbenih
ljudi, koji su bili liberalniji i radikalniji od njega.
-
Bez
obzira što se u svemu nije slagao sa Miletićem, izabran je 1865 g, u
dogovoru sa Miletićem, za poslanika u Ugarski sabor. Tu je prišao grupi
desnih liberala Ferenca Deaka, koji su obećavali ispunjenje srpskih
zahteva. Međutim ubrzo Deakovci su izneverili svoja obećanja a Đorđe
Stratimirović se razočarao u politiku.
Moramo
naglasiti još jednom, ne zato što je ovaj skup posvećen njemu, već to je
činjenica, da je Djordje Stratimirović sredinom 19.-og veka jedan od
najuglednijih Srba u Ugarskoj. Bio je proaustrijski oriejentisan, što je
i razumljivo, jer je imao austrijsko plemstvo, učio nemačke škole, bio
carski oficir, oženjen bečlijkom... Tako da su moć i značaj nemačke
kulture i visok stupanj civilizacije imale presudan uticaj na njegova
shvatanja i opredelenja.
Posle Austro - Ugarske nagodbe 1867 godine u njegovom zavičaju se osetio
veliki uticaj Mađara a on se sa njima još u revoluciji zavadio, tako da
mu je u zanosu svojih ideja o saradnji sa Mađarima, Miletić onemogućio
politički i žurnalistički rad.
Kada je u
Srbiji 1876 godine izbio Srpsko - Turski rat on se stavio na
raspolaganje knezu Milanu Obrenoviću, ali je pod pritiskom velikih sila
(a i političara iz Novog Sada ) prvo bio zanemaren a kasnije i proteran
iz Srbije.
Konačno se nastanio u Beču, razočaran, gde je živeo i doživeo duboku
starost pomalo zaboravljen od svojih sunarodnika.
Za života je dobio više priznanja od srpskog naroda (u Šajkaškoj su mu
poklonili 600 jutara zemlje - taj dar nikad nije realizovao) i tadšnjih
vladara Srbije, Crne Gore i Austrije.
Takođe i naši pesnici Jovan Jovanović Zmaj i Stefan Vladislav Kaćanski
su ga opevali u svojim pesmama.