PDvK

Sestry: Vera Zima herečka a Duška Mušić spisovateľka

Staršia sestra Vera – Vieročka Zimova, pred dvomi mesiacmi získala v Záhrebe cenu Vladimíra Nazora za životné dielo v oblasti chorvátskeho filmu. Táto prestížna cena sa udeľuje zaslúžilým osobnostiam, ktoré svojou tvorbou poznačili dobu v ktorej pôsobili a ktorých dielo zostáva ako trvalá nehmotná hodnota Chorvátskej republiky. Mladšia sestra Duška, žijúca v dalmatínskom mestečku Ploče, je tiež umeleckou dušou, tiež s hereckými vlohami a roky pôsobí v divadelnom amaterizme v miestnej hereckej skupine. Okrem v divadle Duška je úspešná aj v literatúre. Doteraz vydala tri knihy a začiatkom septembra bude predstavená jej najnovšia stand up komédia Zadok s pečaťou (Pozadina s pečatom). Otec týchto dvoch úspešných žien Pavel Zima, narodený v Kulpíne 1926. a pochovaný na Mestskom cintoríne v meste Ploče roku 2008, sa do Dalmácie dostal ako oficier Juhoslovanskej ľudovej armády. Tam si aj našiel životnú družku, s ktorou mal dve dcéry. Staršia Vieročka sa im narodila 1953. roku a mladšia Duška 1955. Dievčatá prázdniny roky trávili v Kulpíne, kde ich všetci dobre poznali. Boli totiž veľmi spoločenské a zhovorčivé, a líšili sa od ostatného obyvateľstva krásnou žiarivou bronzovou farbou pleti, na ktorej im mnohí závideli. V slovenskom prostredí dievčence vpíjali aj slovenskú kultúru a jazyk, na ktoré dodnes nezabúdajú.

 

Ambiciózna herečka Vera Zima

 

Ambiciózna herečka Vera Zima

 

Temperamentná a krásna Vieročka bola všade povšimnutá a tak aj v Kulpíne bývala stredobodom pozornosti. Bola utešeným dievčatkom a neskôr krásnou mladou dámou za ktorou vzdychali aj kulpínski mládenci. No, Vera si s tými túžobnými pohľadmi nelámala hlavu. Išla si za svojim cieľom. Už ako 16-ročná chcela byť finančne nezávislá a tri roky pracovala ako kontrolórka v autobuse na relácii Zaostrog – Ploče.

Vera Zima, vlastným menom Vieročka Zimová, promovala na Akadémii dramatických umení v Záhrebe v roku 1976 a už v nasledujúcom roku režisér Antun Vrdoljak zveril jej významnú úlohu vo filme Mećava (Metelica), v ktorom hrala so známymi chorvátskymi hercami... a odvtedy sa jej herecká kariéra začala pohybovať vzostupnou líniou. Úspešne sa predstavila v mnohých divadelných hrách, televíznych seriáloch a filmoch. V novembri 2005. časopis „Holivud" ju zaradil medzi najlepších chorvátskych filmových hercov všetkých čias. Úloha v televíznom seriály Odmori se, zaslužio si (Oddýchni si, zaslúžil si si) ju preslávila a v roku 2006 jej priniesla cenu Chorvátskej spoločnosti dramatických umelcov. Za svoju prácu vo filme a divadle získala aj mnohé ďalšie najvyššie ocenenia, vrátane Zlatej arény za vedľajšiu ženskú úlohu vo filme Oprosti za kung fu (Prepáč za kung fu) a ceny Fabijana Šovagovića Chorvátskej spoločnosti filmových režisérov (2016). Viac z jej biografie TU: https://www.biografija.org/film/vera-zima/

 

Vere Zima 7. júla 2020 odovzdali najvyššie chorvátske štátne ocenenie – Cenu Vladimíra Nazora (foto Mater Film)

 

Vere Zima 7. júla 2020 odovzdali najvyššie chorvátske štátne ocenenie – Cenu Vladimíra Nazora (foto Mater Film)

 

Duška Mušić, narodená Zimová, je autorkou kníh krátkych próz "Valunzi", "Mamac za lignju", "Moje ime je Duška", z ktorých sa tento jej tretí titul dožil už aj druhého vydania. Autorka v ňom prostredníctvom krátkych autobiografických príbehov a poézie hovorí o každodennom živote, v ktorom sa vyskytujú ťažké a dojímavé momenty, ako aj o humorných príležitostiach, ktoré podáva prostredníctvom satiry a s prvkami erotiky.

 

Sestry: Vera Zima herečka a Duška Mušić spisovateľka

 

Duška Mušić so strynkou - anđikou Zimovou z Kulpína

 

Duška Mušić so strynkou - anđikou Zimovou z Kulpína

 

V knihe „Moje meno je Duška" sa autorka pozerá späť na pozitívne a negatívne situácie, ktoré trasovali jej životnú cestu. Ohliada sa aj na chvíle v Kulpíne.

„Kulpín - moja dedina vháčkovaná do ľavej komory

osud určuje a narodením vás rozdeľuje na dve časti, jednu časť zasadí do drsných, pustých pahorkatín Dalmácie a vnára ju do mora, druhú časť vháčkuje pod úrodnú Frušskú horu a Dunajom vám vyznačuje cestu, zmieša tetkinu dalmatínsku „čakavštinu" a „anďikinu" rýchlu slovenčinu, núti vás obľúbiť si morskú „cipolu" a dunajského pstruha a tou najskvostnejšou výšivkou spojí obe časti, aby vás nebolelo, neubližovalo vám a privádza vás dovolenkovať tam, kde sa vám uľaví, na miesto, ktoré vám je fyzicky bližšie, a práve tu sa cítite rovnako bezpečne ako na hrudi svojej matky...

Kulpín, moja malá dedina, je ako obrázok lemovaný naškrobenými firangami, zviazanými uprostred veľkými mašľami, dedina dlhých ulíc a brán, priateľských ľudí - donedávna to bolo miesto, kde som si mohla oddýchnuť na duši a tele, zhromaždiť silu a teplo lásky pre niektoré prichádzajúce, možno chladnejšie a drsnejšie počasie..."

Duška Mušić píše prevažne malými písmenami. Príbehz z Kulpína sú napísané zmiešaninou chorvátskeho a slovenského jazyka písaného chorvátskou abecedou a takto znejú:

- Kulpin - moje selo uheklano u lijevu klijetku

sudbina odredi i rođenjem vas podijeli na dva dijela, jedan dio zasadi u surova, neplodna brda Dalmacije i uroni ga u more, drugi dio uhekla podno plodne Fruške gore i Dunavom vam označi put, ispremiješa tetkinu dalmatinsku čakavštinu i anđikin brzi slovački, tjera vas da zavolite morske cipole i dunavske pastrmke, najfinijim vezom uštrika oba dijela da ne bole i dovuče vas da odmorite i odahnete na mjestu koje vam je fizički bliže, i baš tu osjetitie sigurnost kao na majčinim prsima...

Kulpin, moje malo selo, je kao slika oivičena kočopernim firangama, zavezanim po sredini velikim mašnama, selo dugih šorova i kapija, druželjubivih ljudi - sve do nedavno bilo je mjesto gdje bih odmarala i dušu i tijelo,sakupljala snagu i toplinu ljubavi za neka nadolazeća, eventualno hladnija i surovija vremena...

učili su me od ranog djetinjstva da, čim izađem na ulicu, u heklanim dokoljenicama i kragnicom koja se skidala i stavljala po potrebi, na sav glas dreknem: dobre rano, ako sa maće... ispred svih kapija sjedili bi starci, kimali glavama i govorili: ibaj sem, uvijek su imali nešto u vačku čime bi me obradovali... znali su čija sam do na kraj sela, svi su nešto pitali, kedi ste prišli, ako su ocko aj mama, ja bi pričala svoje, oni pitali svoje i svi smo se razumjeli... na kraj sela kanal dtd, mjesto okupljanja, smijanja, prvih zagrljaja i prvih boskanja, mjesto sakriveno od pogleda staraca koji su nas puštali da po selu bazamo ko raspuštene slijepke... nije bilo straha, znali su da će stariji na kanalu paziti na nas mlađe, znali su da će nas netko vratiti do naše kapije ako zalutamo...

zarana sam naučila doći pješke od apkove do kapije bači jana... do rovna, pa lijevo, pa na uglu petrovačka trgovina, ispred koje bi uvijek bio neki rođak sa pivom u ruci, dočkaj troha, rekli bi i prodavačici važno naredili da mi daju neki cukor... a, ako ne bi rekli dočkaj troha, ja bi stajala kraj njih dok ne bi naišao netko drugi i kupio mi bombon.. tek tada bi krenula dalje... u ulici republičkoj najljepša kapija bila je bačijeva... i tu bih svima na klupicama ispod jabuka, dudova i krušaka glasno dreknula: dobri đen, ako sa maće, al nisam čekala da mi odgovore nego bih uletila u anđikinu baštu koja je uvijek mirisala rajskim mirisima... stotine cvjetova, najslađe grožđe, najmekši zagrljaj i najslađi kolači ikad napravljeni... čula bi ona kapiju, izletila iz ljetne kuhinje, raširila ruke i viknula: milo moje, priđi nak te anđika boska... ostao mi taj zagrljaj zauvijek, taj poljubac godinama je liječio mnoge rane...

opet sam došla predahnuti u moju đeđinu... ceste puste, klupice polomljene, nemam koga pozdraviti niti pitati za zdravlje... kuće ruševne, raspadaju se krovovi, kroz polomljene obloke i dveri vijore neke stare, iskidane zavjese, neka stara sjećanja...

plače sa mi... kcem plakać...

nema mojih prijatelja, raselili se, neki zomrli, nema dobrih staraca na lavički pod oblohom, razvaljena vrata na trgovini gdje su me razmazili neki nepoznati ljudi sa pivom u ruci i srcem velikim ko najveći bombon...

ipak, u ulici republičkoj, na sretnom broju, živi moja anđika, tijelo joj stari, ali srce ne... još uvijek pravi najbolju rejtešu na svijetu, boska najsočnije na svijetu i ima najtopliji zagrljaj... nalijeva me polijovkom kada kihnem, pravi nađejku koju volim, daje mi nekakve vitamine, tepa mi milka moja, i čeka me svako jutro u toploj kuhinji sa velikim osmijehom... dobre rano milka moja, si sa vispala...

ponekad zasuzim kada mi na um padne kakvo će moje selo biti kad ona ode našemu bačiju, hoće li se selo rasuti, hoće li nakon nje preživjeti... tko zna...

za sada molim nebo da bude što duže zdrava, da radi najkrepkije polijovke i da mi uvari čaj kada joj se učini da sam zakašljala, čaj u kojega krišom stavlja med, kojega ne volim, jer ću baš od te ližice meda ozdraviti... i ozdravim, nazdravo ozdravim, majke mi moje..."

- moje ime je duška i djetinjstva se sjetim rijetko

jureći, život nekako u punoj brzini izbriše sretne bljeskove iz ranog djetinjstva, kao da se podrazumijeva da je djetinjstvo sretno i kao da takvo mora biti... i onda, u nekim šezdesetima, vrati vam sjećanje na djetinju sreću, koje nije bilo baš previše i koju ste primali na kapaljku... raznježite se, prosuzite, glas vam poprimi paučinastu mekanu intonaciju, sjetite se krvavih koljena, kućice u cvijeću, bači jana i anđike (strica i strine) koji vas miluju i vole, sjetite se slijepog pere i hanzaplast prijateljice soke, jedne jedine kume, marke, koja je bila i ostala više od sestre, kanala u kojemu ste proplivali, nema veze što ste na taj kanal došli iz dalmacije... sjetim se bači ondriša i crnog duda kojega sam tamanila ili sa stabla ili sa zemlje oko klupe...

sjećanja preplave cijelu tebe u tim nekim šezdesetima, osjetiš se kao debeljuca koja praši prašnjavim sokacima, koja jede jabuke polegle ispred nečije kapije, koja nepozvana uđe kod komšije ako joj iz njihovog gonga zamiriše ručak... svi su znali tko sam ja, vraćali bi me do „moje" kapije kada bih odlutala čak tamo negdje daleko, u peti sokak... svi su znali voziti bicikl, nitko se nije htio uhvatiti u koštac sa mnom i biciklom pa sam samo ja guzala bez bicikla u pratnji pravih prijatelja slijepoga pere i soke... zato sam se truckala na kombajnu i traktoru, vukli su me pravi pravcati konji koji su kaskajući srali točno ispred mog nosa...

moja anđika sada živi sama u „mojoj sretnoj" kući, oplakuje bači jana koji je nedavno preselio na cvjetne livade nebeske... osjetim se pomalo krivom što ispijam sreću i radost kada dođem kod nje, smirim se i odahnem, osmozom me hrani ljubav iz zidova, blijedih fotografija, cvijetnih lijeha...

ljutimo se svi mi, njezina djeca, kada kaže da je sama, iako se nonstop vrtimo oko nje, volimo je i zavidimo joj pomalo na životu sa bačijem... onda shvatimo da je smrt najsmrtnija kada ti kroz život prolazi... da će biti sama sve dok mu se ne pridruži tamo negdje iza rajskih vrata, gdje će joj on osigurati mjesto... tamo će saditi cvijeće, mirom će osvajati sve oko sebe, sjesti kraj bačija... i tek tada osjetiti da više nije sama...

u tom mirnom, mirisnom selu provodila sam najljepše dane svoga djetinjstva, rane mladosti, tu sam samoj sebi izabrala divne prijatelje, tu sam se dolazila nahraniti ljubavlju moga bačija i anđike...u dragom mjestu, do kojega nisam mogla doprijeti u danima moje zrelosti radi nekih opakih, bolesnih mozgova... do kojega, evo sada, u svojoj mladoj starosti dolazim ponovo da udišem sreću... i sve me tu manje boli, sve me više raduje, sve sam snažnija i poletnija, sve sam sretnija dok imam, u njemu mojih života, koji su me naučili, i koji me još uvijek uče, što je to ljubav...

dugo mi je trebalo da izgovorim ispravno riječ kaleidoskop kojega sam dobila na dar od bači jana... plakala sam kada bi mi se smijali, trudila se pravilno izgovoriti, sjećam se da sam ih danima uveseljavala krivim pokušajima... šarene perle i stakalca nikada mi nisu dosadili, uvijek bih, u bezbojnim trenucima, uzimala svoju igračku i odlazila u obojani svijet... smiješak bi bio na mom licu kada bih se vratila bojana i razdragana... sada znam ispravno izgovoriti kaleidoskop, ali svijetleće, vesele perle smetaju u ovom surovom životu... pohranila sam ga u drvenoj kutiji, tamo gdje sam spremila sve šarene dane, sve suze i sve osmijehe...

dragi bači jano, znam da sve vidiš odozgo i da sve znaš, al eto da ti kažem da mi je anđika spakirala sve što bi mi i ti dao... i jeste, dala je i majoške, ništa ne brini, nisam popila rakiju za tvoju dušu jer si još isuviše živ u meni... i jeste plakala je i jesam, grlila sam je svom snagom i ne, nisam plakala pred njom, evo sada plačem i slinim i balim i znam da je smrt drugo ime za prestanak, prestanak igre sa kaleidoskopom... i sretna sam...

moje ime je duška i djetinjstva se sjetim rijetko...

(Úryvky z knihy: moje ime je duška)

 

Katarína Pucovská

 

You have no rights to post comments

urad

Letmo

Mariena Czoczeková-Eichardtová (1892-1972)
...
Vankúšik pod hlavou
budem mať zo žiaľov;
na rakve kvietky –
to budú spomienky.
A plachty z bôľu
skryjú družku svoju.
Boli sme, bôľ a ja,
boli sme druhovia,
spolu sme chodili
cez žitia údolia.

Nebo ma oplače
pokropí ma lejak,
na cintorín odprevadí
studený severák.

(úryvok z básne Môj pohreb)

 

Posledné články