- Podrobnosti
-
Uverejnené 7. 11. 2011
Náboženská tolerancia sa musí pestovať
Vo včerajšom, nedeľnom vydaní Blic Online bol text o kovačickej evanjelickej farárke Anne Petrákovej. Autorka článku Radmila Tamidžić píše o velebnej pani farárke ako o súčasnej, modernej mladej žene, pritom však úprimne veriacej a odovzdanej služobníčke Božej. Tiež píše o Slovenskej evanjelickej cirkvi v Srbsku ( SEAVC) ako o pokrokovej, avšak článok rozprúdil živú debatu trochu v inom smere. V multikonfesionálnej Vojvodine sme si dávno zvykli na rozmanitosť náboženstiev a naučili sa náboženskej tolerancii a preto nám niektoré komentáre môžu pripadať čudne.
Článok s titulkom: Anna Petrák, žena farárka v Srbsku: „Keď zoblečiem kamžu, nosím šaty a sveter“ sme prebrali z adresy:
Ana Petrak, žena sveštenik u Srbiji: "Kad skinem mantiju, nosim haljinu i džemper"
Od trenutka kada im je poželela dobrodošlicu rečima: „Neka vas Bog
blagoslovi, drago mi je da se došli u Slovačku evangeličku crkvu u
Kovačici...“, sveštenica Ana Petrak osvojila je nepodeljene simpatije
svih koji su prvi put prekoračili prag ovog hrama.
Na stranu iznenađenje što se bavi poslom gotovo rezervisanim za
muškarce, već tečno, stručno, jednostavno i s puno ljubavi govori o
crkvi u kojoj služi.
Da iznenađenje bude potpuno, ispod širokih rukava mantije izvirivale su
šake sa dugim pank plavim noktima, koje ona ne samo što nije pokušala da
sakrije, nego ih je neštedimice koristila pokazujući neke delove
enterijera.
Jedine orgulje
- Ova crkva je zidana od 1824. do 1829. godine. Graditeljski radovi su
bili gotovi, ali ne i enterijer, pa su meštani Slovaci, ovde naseljeni
kao austrougarski graničnici, otišli u atelje Konstantina Danila u
Zrenjaninu i naručili oltarnu sliku. To njegovo najveće ulje na platnu
koje predstavlja Hrista na Maslinovoj gori, platili su 2.000 forinti -
objašnjava sveštenica.
Ovo je jedina evangelička crkva u Vojvodini, pripoveda sveštenica, koja
nema crkvene već koncertne orgulje, naručene iz Češke. Tada je Kovačica,
međutim, imala samo jednog učitelja sa završena četiri rezreda osnovne
škole, koji je podučavao decu i svirao na bogosluženju kao kantor, tako
da je prvi koncert održan 1996. godine, više od vek i po kasnije. Ali
kad je probijen led, do danas se redovno održavaju koncerti.
Za ono čime se Ana Petrak bavi u ovdašnjoj crkvenoj službi uglavnom se
koristi slovački termin nemačkog porekla - fararka, ženski rod od farar,
odnosno sveštenog lica. Ona je magistrirala na Teološkom fakultetu u
Bratislavi, a u Slovačkoj evangeličkoj crkvi u Kovačici vrši sve crkvene
obrede: krštenja, venčanja, sahrane, drži biblijske časove, podučava
odrasle... Stiže i da koordinira veronauku za decu u osnovnoj školi i u
crkvenoj opštini, radi sa horovima, posećuje bolesne i stare, a mora da
završava i birokratske poslove. Otkud i otkad to rade žene?
Pet žena
- Posle
duge teološke rasprave koja je šezdesetih i sedamdesetih godina vođena u
našoj crkvi, kao i u svim evangeličkim i luteranskim crkvama na
globalnom nivou, rešeno je da se i ženama dozvoli rukoploženje. Još
1978. u Vojvodini su rukopoložene prve žene, a tek devedesetih nas pet
smo dobile rukopoloženje i sada smo, po odluci Luteranskog sabora, u
crkvenoj službi.
Za razliku od devojaka koje su završile Teološki fakultet, ali nisu
iznutra osetile ovaj poziv, Ana mu se potpuno posvetila. Ali to ne znači
da se lišila ostalih vidova života. Pa i ti moderni plavi nokti
dokazuju da se nimalo ne razlikuje od ostalih mladih žena, štaviše da se
snalazi i u modnim trendovima.
- Vodim
normalan porodični život, imam supruga Miloslava, decu Anu i Dagmar. Kad
skinem mantiju, nosim haljinu i džemper. U crkvi nemamo ograničenja,
sve je u granicama normalnog moralnog - pojašnjava Ana Petrak.