Náboženská tolerancia sa musí pestovať

Náboženská tolerancia sa musí pestovať
 
Vo včerajšom, nedeľnom vydaní Blic Online bol text o kovačickej evanjelickej farárke Anne Petrákovej. Autorka článku Radmila Tamidžić píše o velebnej pani farárke ako o súčasnej, modernej mladej žene, pritom však úprimne veriacej a odovzdanej služobníčke Božej. Tiež píše o Slovenskej evanjelickej cirkvi v Srbsku ( SEAVC) ako o pokrokovej, avšak článok rozprúdil živú debatu trochu v inom smere. V multikonfesionálnej Vojvodine sme si dávno zvykli na rozmanitosť náboženstiev a naučili sa náboženskej tolerancii a preto nám niektoré komentáre môžu pripadať čudne.
 
 
Článok s titulkom: Anna Petrák, žena farárka v Srbsku: „Keď zoblečiem kamžu, nosím šaty a sveter“ sme prebrali z adresy:
 
 
Ana Petrak, žena sveštenik u Srbiji: "Kad skinem mantiju, nosim haljinu i džemper"
 
Od trenutka kada im je poželela dobrodošlicu rečima: „Neka vas Bog blagoslovi, drago mi je da se došli u Slovačku evangeličku crkvu u Kovačici...“, sveštenica Ana Petrak osvojila je nepodeljene simpatije svih koji su prvi put prekoračili prag ovog hrama.
 
Na stranu iznenađenje što se bavi poslom gotovo rezervisanim za muškarce, već tečno, stručno, jednostavno i s puno ljubavi govori o crkvi u kojoj služi.
 
Da iznenađenje bude potpuno, ispod širokih rukava mantije izvirivale su šake sa dugim pank plavim noktima, koje ona ne samo što nije pokušala da sakrije, nego ih je neštedimice koristila pokazujući neke delove enterijera.
 
Jedine orgulje
 
- Ova crkva je zidana od 1824. do 1829. godine. Graditeljski radovi su bili gotovi, ali ne i enterijer, pa su meštani Slovaci, ovde naseljeni kao austrougarski graničnici, otišli u atelje Konstantina Danila u Zrenjaninu i naručili oltarnu sliku. To njegovo najveće ulje na platnu koje predstavlja Hrista na Maslinovoj gori, platili su 2.000 forinti - objašnjava sveštenica.
 
Ovo je jedina evangelička crkva u Vojvodini, pripoveda sveštenica, koja nema crkvene već koncertne orgulje, naručene iz Češke. Tada je Kovačica, međutim, imala samo jednog učitelja sa završena četiri rezreda osnovne škole, koji je podučavao decu i svirao na bogosluženju kao kantor, tako da je prvi koncert održan 1996. godine, više od vek i po kasnije. Ali kad je probijen led, do danas se redovno održavaju koncerti.
 
Za ono čime se Ana Petrak bavi u ovdašnjoj crkvenoj službi uglavnom se koristi slovački termin nemačkog porekla - fararka, ženski rod od farar, odnosno sveštenog lica. Ona je magistrirala na Teološkom fakultetu u Bratislavi, a u Slovačkoj evangeličkoj crkvi u Kovačici vrši sve crkvene obrede: krštenja, venčanja, sahrane, drži biblijske časove, podučava odrasle... Stiže i da koordinira veronauku za decu u osnovnoj školi i u crkvenoj opštini, radi sa horovima, posećuje bolesne i stare, a mora da završava i birokratske poslove. Otkud i otkad to rade žene?
 
Pet žena
 
- Posle duge teološke rasprave koja je šezdesetih i sedamdesetih godina vođena u našoj crkvi, kao i u svim evangeličkim i luteranskim crkvama na globalnom nivou, rešeno je da se i ženama dozvoli rukoploženje. Još 1978. u Vojvodini su rukopoložene prve žene, a tek devedesetih nas pet smo dobile rukopoloženje i sada smo, po odluci Luteranskog sabora, u crkvenoj službi.
 
Za razliku od devojaka koje su završile Teološki fakultet, ali nisu iznutra osetile ovaj poziv, Ana mu se potpuno posvetila. Ali to ne znači da se lišila ostalih vidova života. Pa i ti moderni plavi nokti dokazuju da se nimalo ne razlikuje od ostalih mladih žena, štaviše da se snalazi i u modnim trendovima.
 
- Vodim normalan porodični život, imam supruga Miloslava, decu Anu i Dagmar. Kad skinem mantiju, nosim haljinu i džemper. U crkvi nemamo ograničenja, sve je u granicama normalnog moralnog - pojašnjava Ana Petrak.
 
Všetky komentáre, ktorých v čase písania tohto článku bolo 164, možno nájsť tu: http://www.blic.rs/Vesti/Drustvo/287803/Ana-Petrak-zena-svestenik-u-Srbiji-Kad-skinem-mantiju-nosim-haljinu-i-dzemper/komentari

You have no rights to post comments

urad

Letmo

Mariena Czoczeková-Eichardtová (1892-1972)
...
Vankúšik pod hlavou
budem mať zo žiaľov;
na rakve kvietky –
to budú spomienky.
A plachty z bôľu
skryjú družku svoju.
Boli sme, bôľ a ja,
boli sme druhovia,
spolu sme chodili
cez žitia údolia.

Nebo ma oplače
pokropí ma lejak,
na cintorín odprevadí
studený severák.

(úryvok z básne Môj pohreb)

 

Posledné články